Konfučijanizam, taoizam i budizam su tri stuba kineske misli, koje treba posmatrati kao apstrakcije koje imenuju filozofske sisteme s mnogo lica, a koji su ujedno i religije.
U slučaju taoizma, u savremenom kineskom jeziku filozofija i religija sa njim u vezi su različito imenovane (daodjija i daodjiao), ali su i pored razlika duboko povezane: Lao Ce je centralna figura u oba sistema, i dok je u prvom vrhovni mislilac, u drugom je vrhovno božanstvo.
O Lao Ceu (što na kineskom znači “Stari gospodar”) znamo malo, ili skoro ništa, pošto se većina savremenih istoričara slaže da je ili u potpunosti legendaran te da nije ni postojao, ili da je legenda toliko isprepletena sa stvarnošću da je granicu nemoguće utvrditi.
Ako je postojao, živeo je u 6. veku p.n.e. i verovatno je bio dvorski istoričar tokom vladavine dinastije Žou; navodno je Konfučija nazvao neznalicom, ako je uopšte bio savremenik sa njim, dok je ovaj njega, fasciniran, uporedio sa zmajem koji seče oblake na nebu.
Filozofija i religijska tradicija čije mu se utemeljenje pripisuje, taoizam, dolazi od reči “tao, dao” što znači “put”, a zagovara povlačenje mudraca iz sveta, kontemplaciju, postizanje mudrosti kroz nedelanje (ili kroz delovanje bez ulaganja napora), zahteva lična egzistencijalna i etička promišljanja, što ga čini umnogome različitim od konfučijanizma koji je više orijentisan na društveno delovanje.
![](http://www.tantraworld.rs/wp-content/uploads/2022/05/alexander-schimmeck-ytG2nT7Yt_E-unsplash-225x300.jpg)
Jing jang je simbol taoizma
Za taoizam se ne može pouzdano reći kad je nastao, ali kao i svaki istorijski događaj potrebno ga je smestiti u vremenski kontinuum i odrediti ličnost koja se smatra njegovim osnivačem.
Prema nekim podacima taoizam se prvi put javio u Kini u petom veku pre nove ere. Taoizam zaista odgovara ili je odgovarao vrlo specifičnom načinu mišljenja. Medjutim, kao način života on daleko prevazilazi geografske i vremenske granice. Postavlja se pitanje gde svrstati taoizam?
Vrlo srodan tantričkoj tradiciji, taoizam ne pripada nijednoj od kategorija u koje bi oni vođeni fragmentarnom logikom želeli da ga svrstaju.
Za neke on je kineska filozofija, za druge kineska religija, za treće pak jedan veliki konglomerat okultnih i alhemijskih obreda. Međutim, ako ga posmatramo kao filozofiju, konstatujemo da se razvijao zajedno sa Konfucijanstvom; kao religija, zamenio je staru religiju I odupirao se pred navalom Budizma koji se u Kini javlja negde u trećem veku p.n.e.; posmatrano sa trećeg aspekta, taoizam vodi poreklo iz doba Žutog cara koji je živeo i tri milenijumu p.n.e.
Suština problema pri definisanju taoizma je u tome što se ne može odrediti ni kao religija, nije ni filozofija, a još manje nauka. On nije doktrina, nije crkva, ne može se svesti na obrede ili na nepogrešivu dogmu. On ne pruža moralnu pouku u nama poznatom smislu, niti sadrži nepromenljivo učenje ili dogme koje treba bezpogovorno poštovati. Sve je to daleko jednostavnije. Taoizam je lep cvet u bašti, šolja vašeg omiljenog ćaja, poema koja vas je pokrenula, on se nalazi u knjizi koja vam se dopala. Dakle sve je Tao i Tao je ništa .
Taoizam se zasniva na izvesnom broju načela koja se obraćaju koliko čovekovom umu toliko i njegovom duhu. Kao što ćemo videti, ova načela su vanvremenska i da bi postojala nije im neophodan istorijski okvir, niti društveno-kulturni kontekst.
Načela taoizma nam nude jedan novi poredak u odnosu prema prirodi i nama samima. Razumeti tao i ući u njegovu suštinu jeste intuitivno iskustvo. Tao je jedan korak, stav, stanje, a ne fond znanja. Spoznati tao znači posedovati neograničenu svesnost u kojoj se briše svaka razlika između objekta i subjekta, ili jezikom psihologije, između „Ја“ i „Ne-Ja“.
Ali kao i svaka duhovna tvorevina potekla sa dalekog Istoka, zapadnjačkom duhu predstavlja izvesne, ali ne i nesavladive, poteškoće.