Inkarnacija doslovno znači utelovljenje. Duša dolazi na Zemlju upravo zato što kroz utelovljenje ima priliku da doživi iskustva koja je podstiču u razvoju, iskustva kroz koja uči o sebi i svemiru, i jedinstvu spomenutog, iskustva koja su omeđena upravo granicama tela.

No, krenimo od početka, od ćelije do tela. Oplođeno jajašce čiji geni dolaze pola od jednog, a pola od drugog roditelja, naziva se zigot. Kada se jednom oblikuje, zigot može biti zaštićen, ali i ne mora. Kod školjki, npr, on je prepušten samom sebi – roditelji ne ulažu nikakav napor da bi ga zaštitili, jer je njihova reproduktivna strategija oploditi što više jajašaca, da bi bili sigurni da će bar neko od njih preživeti. Kod viših životinja načini zaštite organizama u razvoju su drugačiji: jaje dobija kruti oklop zaštite ili potpuno izrasta unutar majčinog tela (kao što je to slučaj sa sisarima). I tako, zigot kreće od jedne jedine stanice i razvija se u organizam koji na kraju može da sadržava milijarde različitih ćelija. Kada dođe do takvog razvoja, zigot menja ime u embrion. Radi se o najneobičnijem, ali i najnadahnjujućem procesu u prirodi. Gde se nalazi uputstvo za takav postupak? Dolazimo li, uopšte, na ovaj svet s nekim priručnikom za upotrebu života?

Verovatno se smejete. Onaj proizvođač od gore očekuje da se snađemo – zašto onda i mi ne bismo očekivali njegovu pomoć?

No, da se vratim telu. Neka vrsta uputstva nalazi se u DNK, ali ono na šta često zaboravljamo jeste da ćelijski razvoj ne prestaje sa rođenjem. Ako posmatrate decu ili mladunčad životinja shvatićete na šta mislim.

I tako, nakon nekog vremena rast i razvoj počinjemo da nazivamo starenjem. Uh, baš nam je teško! Jedna naučna škola tvrdi kako je starenje posledica zlostavljanja vlastitog tela, akumulirane patnje tokom života. Druga se poziva na programiranost – kaže kako je starenje sadržano već u genima. I mada će se većina složiti s drugom teorijom, ja se priklanjam prvoj. Ne brinemo o svom telu, mučimo ga, izgladnjujemo, pa onda pogrešno hranimo, ne napajamo ga ili ga iscrpljujemo poslom koji ne volimo. Itd. itd. Šta li mu sve radimo u tih sedamdesetak, osamdesetak ili devedesetak godina života! Pa, zašto se onda čudimo što mu jednog dana bude dosta, odustane, skine se sa naše duše poput košuljice koja ostane, a kome bi drugom, nego – Zemlji.

Jer, sva četiri elementa su u nama: vatri pripada duh, vodi duša i osećaji, vazduhu um, a zemlji telo. I tako, vratimo joj ga jednog dana, nezadovoljno, umorno, bolesno. Treba li da bude tako?

Ne. A šta je to što nas može sačuvati od bola, umora, nezadovoljstva? Znate i bez mene, znate i kad ne priznajete: Ljubav. Samo Ljubav. Ljubav prema sebi, prema drugima, prema vidljivom i nevidljivom svetu u kojem živimo. Ljubav nas čuva od boli, Ljubav nas podučava najvažnijim lekcijama. Baš kao što  kaže pesma: “Tvoje telo – moja kuća”. Kad ste je poslednji put zapevali, onako iskreno?

(izvor: www.zdenkaandrijic.biz)

Prevedi »